Samo još jedan blog...

Proučavajući prijatelje koje rade primjetila sam kako su svi ispijeni. Umorni. Konstantno iscrpljeni. Ne samo da nemaju energije za izlaske ili bilo koju vrstu aktivnosti izvan doma, nego nemaju snage ni za provesti ugodnu večer s najbližima, ako se ugodna večer ne sastoji od ležanja pred tv-om i ne micanja, ne pričanja i ne na bilo koji način pokazivanja znakova svijesti ili zabave.
Kako sam sama negdje pred početkom posla, prolazi me jeza od pomisli na ono što me čeka.
Jesu li poslovi stvarno toliko naporni? Iscrpljuju li toliko da smo nakon posla nesposobni čak i za uživanje?
Ili su ljudi postali previše mekani, previše razmaženi, previše naučeni da im se ugađa kroz odrastanje?
Odrasla sam u Dalmaciji, gdje su kao ljudi najljeniji (dobro, ovi moji su ipak otporne vlaške krvi :) ) i ne pamtim da su se ljudi ikad toliko žalili na posao.
Navikla sam na ljude koji rade puno radno vrijeme na poslu, nakon čega se odradi isto toliko doma (dižu se kuće, obrađuju vinogradi, oru polja...) dok god ima svjetla. I to sve sa nekim poletom, nekom energijom koja se ne žali, koja nije razdražljiva i zatvorena u sebe.
Zašto je ljudima danas tako sve teško?
Obrazovanje, grebanje i penjanje po društvenoj ljestvici, bolje plaćeni poslovi, bolje cijenjeni poslovi...uz sve to- nezadovoljstvo, tupilo, nesreća.
Oni koji konobare sanjaju da programiraju, oni koji programiraju sanjare da vode restoran, oni koji vode restoran sanjaju da pišu kolumne itd. Svi sanjare o nečem drugom i budućem, teškom mukom izdržavajući ovo sada.
I to ne samo u poslu.
U svemu.
U vezama, čak i oni koji su godinama bili sami, kad ih prođe prva euforija da ipak ima neka duša koja bi ih trpila, postaju preopterećeni onime što sve veza zahtjeva (otići do trga ponekad i kad im to nije no.1 tog dana).
Jesu li ljudi općenito izgubili volju za život?
Gdje je nestao polet?

Pusti da oko tebe teče svijet,
Kao bujna rijeka u proljeće,
Pusti da te zapljuskuje život,
Neka te mute jesenje kiše,
Pusti da se valovi razbijaju od stijene,
I da umiru ptice
Pusti da otpane lišće
Pa zapleši na vjetru blues,
Padni na koljena pred bezimenim muškarcem,
Pa sjaji sjajem zvijezde na proljetnom nebu
Utopi se u zagrljaju, pa isplivaj na povrsinu,
Podaj se valu koji nadire silovito,
Pa miluj neke ranjene obale,
Vjetar svira samo za tebe ovaj rock-blues,
I tuga je svilena kao marama s dalekog istoka,
Večer je meka, oblaci na dohvat ruke,
Pleši, pleši, pleši
Zavedi život i budi zavedena sobom,
I pusti neka teče.